Vojno inženjerstvo
Vojno vođenje i upravljanje
Predmet: Etika vojnog poziva
Nastavnik: Ozren Žunec
DONOŠENJE ODLUKE U MORALNO SLOŽENIM SITUACIJAMA
SCENARIJI
Seminari počam od 20. i 21.V.2019. godine
Zadaća i upute za kadete
Kadeti se (1) moraju uživjeti scenarij, to jest okolnosti i situaciju subjekta, zatim (2) u ulozi subjekta trebaju donijeti što ispravniju odluku, zatim (3) odluku trebaju detaljno obrazložiti, polazeći od etičkih odnosno moralnih načela ali i vojnog umijeća, i na kraju (4) odluku i načela raspraviti u diskusiji s drugim kadetima, osobito tako da se potraže, navedu i odmjere valjani protuargumenti. Scenariji se razmatraju kroz rasprave kadeta u seminaru, osim scenarija br. 3 „Srebrenica“ koji se izvodi kroz improviziranu dramatizaciju (kadeti dobivaju uloge i vode raspravu polazeći od svoje uloge, ali osobni stav o pojedinim pitanjima zauzimaju po vlastitoj želji i nahođenju). U zajednički dramatiziranim situacijama s više subjekata kadeti se trebaju ponašati kao sudionici događaja i nastupiti u skladu sa svojim položajem i ulogom te s drugim sudionicima sudjelovati u donošenju odlike.
Epilozi stvarnih okolnosti i situacija, odnosno ishodi akcija i događanja nakon donošene odluke subjekta, nisu navedeni jer oni kao kasniji događaji nisu mogli utjecati na odluku. Pretpostavlja da su kadeti upoznati s tim epilozima odnosno ishodima. Prilikom donošenja odluke te ishode treba uzeti ne kao stvarne, nego kao moguće, između ostalog i zato da se može pretpostaviti drugačija odluka i potencijalno drugačiji epilog, a i da se izbjegne tzv. naknadna pamet, odnosno pozicija „generala poslije bitke“.
Scenariji koji se temelje na stvarnim situacijama označeni su zvjezdicom (*), a scenarij koji je predviđen za dramatizaciju označen je slovom „D“ iza broja scenarija.
Kadeti trebaju dobro proučiti scenarije i znati ih na nastavi prepričati. Posebnu je pozornost potrebno obratiti podrobnostima scenarija; oni ponekad mogu biti odlučni pri donošenju odluke.
Subjekti i situacije
1* Afera Dreyfuss
Subjekt: topnički satnik francuske vojske Alfred Dreyfuss (1859.-1935.).
Okolnosti: Godine 1894. satnik Dreyfuss, podrijetlom Židov, osuđen je na doživotni zatvor za špijunažu u korist Njemačke i prebačen na odsluženje kazne na Vražji otok u Francuskoj Gijani. Godine 1896. sigurnosna služba francuske vojske otkrila je da je zapravi krivac bio bojnik Esterhazy koji je na vojnom sudu oslobođen, a Dreyfuss je ponovno optužen temeljem falsificiranih dokumenata. Slučaj je dospio u javnost te podijelio naciju. Književnik Émile Zola napisao je članak-otvoreno pismo J'accuse (Optužujem) u kojem se tražilo ponovno i pravedno suđenje. Zoli se pridružio veći broj javnih i kulturnih djelatnika koji su podupirali Dreyfussa (dreyfussards) i tvrdili da je nevin. Oni su predstavljali antimilitaristički i antiklerikalni pokret, dočim su na drugoj strani bili anti-drayfussards, uglavnom katoličke provenijencije i antisemitskog raspoloženja i koji su podupirali vojsku. Godine 1899. satnik Dreyfuss vraćen je iz Gijane i ponovno suđen, ovaj puta na 10 godina zatvora, ali je istovremeno dobio oprost te je pušten na slobodu.
Situacija: Nakon suđenja 1899., godine te nakon dobivanja oprosta i puštanja na slobodu, Dreyfuss je pozvan kod ministra rata koji mu kaže: „Satniče Dreyfuss, mi znamo da ste nevini i da ste bili krivo optuženi i nepravedno osuđeni. Znajući to, odmah smo vas pomilovali i pustili na slobodu, ali vas vojni sud ne može osloboditi krivnje jer bi to značilo da vojska priznaje da je pogriješila i pet godina lagala, a to bi u sadašnjoj situaciji bilo katastrofalno za njen ugled. Izgubili bismo svaki kredibilitet u javnosti, proračun bi se smanjio, interes za vojni poziv bi oslabio, ugled časnika i generala u društvu bi pao na nulu i vojska bi postala predmet ismijavanja i ponižavanja. To bi značilo i da je obrana Francuske oslabljena i dovedena u pitanje. Kao djelatnom časniku francuske vojske ja vam stoga nalažem da o svom slučaju šutite i da ne izlazite u javnost s detaljima procesa jer bi to značilo vjetar u leđa Zoli, Franceu, Clemenceauu i drugima koji ruše ovu Republiku i blate njenu vojsku. Ako ste vojnik i časnik i još k tome odani ovoj zemlji, neprijateljima vojske nećete dati materijala za njihovu rabotu, usprkos svim nepravdama koje ste morali preživjeti, a što uključuje pet godina pakla u Gijani. Izađete li u javnost, radit ćete i u korist Njemačke tako da će i ona optužba za špijunažu postati na neki način istinita. Apeliram stoga na vašu lojalnost državi i vojsci. Jesmo li se razumjeli?“
Što će reći satnik Dreyfuss?
2 Pojačano ispitivanje
Subjekt: Hrvatski vojnoobavještajni poručnik, promatrač dodijeljen američkoj međuagencijskoj skupini za ispitivanje u zatvoru Parwan, zrakoplovna baza Bagram, Kabul, Afganistan.
Okolnosti: Vrijeme sadašnje. Poručnik prisustvuje višedenvnom ispitivanju skupine talibana zarobljenih u nedavnom napadu na kamp afganistanske vojne policije u čijoj je obrani, razbijanju te zarobljavanju napadača sudjelovala hrvatska postrojba raspoređena na tom području. Hrvati su pri tome imali jednog teško ranjenog vojnika. Američki ispitivači nastoje od zarobljenika saznati brojnost, naoružanje i raspored talibanskih snaga na terenu, imena jataka, lokacije skladišta te planove budućih djelovanja. Budući da zarobljenici ne „surađuju“, ispitivači ih podvrgavaju torturi („waterboarding“).
Situacija: Poručnik zna da se ovaj vid torture provodi standardno, ali i da je tortura izričito zabranjena međunarodnim pravom kao i hrvatskim zakonima (čl. 91. KZ – tortura kao ratni zločin; čl. 104. KZ – zabrane torture u kaznenom postupku). Istovremeno, prisjeća se predavanja na vojnom studiju u kojima je nastavnik iznio iskustva prema kojima tortura nije pogodna metoda ispitivanja budući da onemogućava da se ispitanik koncentrira na ono što se od njega traži. Profesor je kazao da su ispitanici spremni kazati bilo što samo da tortura prestane, tako da iskazi dobiveni uz primjenu torture imaju malu ili nikakvu vrijednost. Poručnik i sam uviđa da su podaci dobiveni prilikom „pojačanog ispitivanja“ kojem prisustvuje razmjerno beskorisni, ali se s druge strane nada da će barem neki od zarobljenika reći nešto korisno što bi moglo pridonijeti sigurnosti njegove vlastite postrojbe koja je u posljednja dva tjedna pretrpjela nekoliko napada i imala gubitke (jedan poginuli i tri ranjena vojnika). Podaci koji se „izvuku“ iz zarobljenika, makar i torturom, možda mogu spriječiti napade i daljnja stradavanja hrvatskih vojnika.
Hoće li poručnik nastaviti prisustvovati ispitivanju? Hoće li izvijestiti svoje nadređene o tehnikama američkih ispitivača i što će preporučiti odnosno tražiti?
3*D Srebrenica
Subjekti: Pukovnik nizozemskih Kraljevskih kopnenih snaga Thomas „Thom“ Karremans, zapovjednik nizozemske bojne („Dutchbat“) koja osigurava „sigurnu zonu“ Srebrenica, te sedam časnika bojne:
- zamjenik zapovjednika bojne,
- zapovjednik 1. satnije,
- zapovjednik 2. satnije,
- obavještajni časnik,
- časnik za sigurnost,
- časnik za civilne poslove, te
- časnik za logistiku.
Okolnosti: Vrijeme: rat u Bosni i Hercegovini, 1992.-1995. U bosanski gradić Srebrenicu slilo se nekoliko desetina tisuća izbjeglica bošnjačke nacionalnosti koje su snage Vojske Republike Srpske (VRS) pod vodstvom generala Ratka Mladića protjerale iz područja uz rijeku Drinu s namjerom da se ono etnički očisti od ne-srpskog stanovništva i da se izbriše granica između Republike Srpske i Srbije. U travnju 1993. godine Srebrenica je proglašena „sigurnim područjem (safe area)“ pod zaštitom mirovnih snaga UN-a (mirovna misija UNPROFOR), a na njeno područje raspoređen je „Dutchbat“, laka pješačka bojna iz sastava padobranske brigade nizozemskih Kraljevskih kopnenih snaga. Baza i zapovjedništvo „Dutchbata“ je u selu Potočari, 5 km od Srebrenice.
U rano ljeto 1995. godine Srebrenica je i dalje sa svih strana okružena snagama VRS (jačine između 1000 i 2000 vojnika) koje enklavu godinama povremeno granatiraju. Opskrba stanovništva i izbjeglica vrši se konvojima UN-a koje Srbi nevoljko i uz razna ograničenja i odugovlačenja propuštaju, nadajući se da će izgladnjelu enklavu prisiliti na predaju. Humanitarno stanje u prepunjenom gradiću u kojem je 9000 stanovnika i oko 33.000 izbjeglica je katastrofalno. Stanovništvo je izgladnjelo, higijenski uvjeti su iznimno loši, nedostaje i lijekova te sanitetskog materijala. Srbi su na početku opsade prekinuli vodoopskrbu grada, tako da nema ni tekuće vode. Vlada bezakonje, a prostitucija i crna trgovina jedine su „gospodarske aktivnosti“ u gradu. Bošnjački zapovjednik obrane je helikopterom napustio grad. U gradu su zabilježeni slučajevi smrti od gladi. Civili su u paničnom strahu da bi srpske snage mogle podrijeti u grad i pobiti ih. Brojni raniji primjeri srpskih osvajanja gradova i područja te masovnih likvidacija daju tome potkrjepu.
U gradu se nalaze ostaci 28. brdske divizije Armije Bosne i Hercegovine (ArBIH) koja je slabo organizirana, demoralizirana i loše opremljena; zapovjedna struktura je u raspadu, nema komunikacijskih sredstava, odora, naoružanja, opskrbe itd., pa je borbena vrijednost ovih snaga mala. Srpsko zapovjedništvo optužuje ArBIH da zlorabi nominalni demilitarizirani status enklave te da koristi Srebrenicu kao bazu za buduće napade na VRS, a da „Dutchbat“ ne čini ništa da to spriječi.
„Dutchbat“ je raspoređen u sastavu mirovne operacije UNPROFOR koja djeluje u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Politički i ujedno najviši voditelj mirovne operacije na terenu je specijalni predstavnik Glavnog tajnika UN-a Japanac Yasushi Akashi, sa sjedištem u Zagrebu, a koji odgovara izravno Glavnom tajniku. Snagama UNPROFORA operativno zapovijeda francuski general Bernard Janvier, sa sjedištem u Sarajevu. „Dutchbat“ ima dva zapovjedna lanca: jedan vodi prema Akashiju i generalu Janvieru, a drugi prema nacionalnom nizozemskom zapovjedništvu odnosno nizozemskom Ministarstvu obrane i Vladi. Opskrba gorivom „Dutchbata“ je u nadležnosti UNPROFOR-a u Sarajevu, a za sve ostalo skrbi nizozemsko Ministarstvo obrane. Kao daleka istočnobosanska enklava, Srebrenica je uglavnom izvan interesa vodstva UNPROFORA i međunarodne javnosti kojima su u fokusu događanja u Sarajevu i različite mirovne inicijative, planovi i pregovori. Zbog toga se zapovjedništvo i ljudstvo „Dutchbata“ osjećaju zapostavljeni i zaboravljeni. Blokada snaga VRS – koje priječe slobodno kretanje nizozemskih snaga, ometaju njihovu opskrbu te otežavaju a povremeno i sprječavaju dovoz opskrbe, pogotovo naoružanja, goriva i streljiva, jednako kao što ne dozvoljavaju povratak u grad nizozemskih vojnika koji bi ga privremeno napustili – dovela je to toga da se posljedice slabe opskrbe i nikakve popune jako osjećaju. Moral u „Dutchbatu“ je općenito na niskoj razini.
Zahvaljujući blokadi i nemogućnosti doknadne popune, „Dutchbat“ je s početnih 600 ljudi do ljeta 1995. godine reduciran na 400 vojnika. Ljudstvo bojne potječe iz nizozemske padobranske brigade, a naoružano je osobnim naoružanjem, strojnicama i s dva protuoklopna RPG-a. Većina ljudstva bojne razmješteno je na 30 promatračnica oko grada. Promatračnice se sastoje uglavnom od lakih terenskih vozila postavljenih na istaknuta mjesta oko grada i zaštićenih vrećama s pijeskom. Zadaća je „Dutchbata“ da zaštiti civilno stanovništvo i izbjeglice u „sigurnom području“, a budući da su dio mirovnih snaga i u mirovnoj misiji silu mogu uporabiti samo u samoobrani. Sudjelovanje u borbama između lokalnih snaga je zabranjeno, a jasne zapovijedi u tom smislu dobivene su preko oba zapovjedna lanca. U slučaju potrebe, zrakoplovnu podršku daje NATO sa svojom strukturom, a preko zapovjednog lanca UN u Sarajevu, Zagrebu i New Yorku.
Koncem svibnja 1995. godine snage, nakon NATO-va bombardiranja skladišta streljiva Pala kao dijela pritiska UN na srpsko vojno i političko vodstvo da poštuje uvjete primirja i razdvajanja snaga, snage VRS su zarobile 377 pripadnika UNPROFOR-a i iskoristile ih kao taoce, vežući ih lisicama za stupove javne rasvjete u blizini mogućih ciljeva zračnih napada. U medijima objavljene slike vezanih talaca predstavljale su za snage UNPROFOR-a krajnje vojničko poniženje i bile simbol sramotne nemoći mirovnjaka. Dana 27. svibnja, presvučeni u francuske uniforme i koristeći se ukradenim francuskim borbenim vozilom, vojnici VRS zauzele su most Vrbanja u središtu Sarajeva i zarobile francuske motritelje te ih odvele u nepoznatom smjeru. Francuzi su odlučili da pokažu snagu i odgovore na ta izazivanja te su s jednim vodom marinaca izvršili juriš (prvi juriš bajonetama francuskih snaga poslije Korejskog rata, 1950.-1953. godine) i istog jutra povratili most, pri čemu su sami imali nekoliko ranjenih, a VRS više mrtvih. Nakon toga izgreda, francuski su časnici opazili da ih se Srbi klone i ne napadaju. General Janvier se 4. lipnja sastao s generalom Mladićem i tražio oslobađanje talaca, među kojima je bilo mnogo Francuza. Mladić je u tim pregovorima tražio da se obustave napadi iz zraka.
Situacija: 6. srpnja 1995. godine počinje napad VRS na Srebrenicu. Zapovjedništvo 28. brdske divizije ArBIH traži od „Dutchbata“ da im se vrati oružje koje su predali u sklopu demilitarizacije enklave, ali je to odbijeno. Pukovnik Karremans svojem ljudstvu ponavlja zapovijed da pucaju samo ako su izravno napadnuti te da motre i prate razvoj situacije. O napadu je odmah izvijestio Sarajevo. Kad su granate počele padati i na izbjegličke centre i na nizozemske promatračnice, Karremans je od generala Janviera zatražio da zrakoplovstvo NATO-a djeluje po napadaču, ali je to Janvier glatko odbio. Istovremeno, počinje pješački napad i snage VRS počinju s juga ulaziti u enklavu. Dana 9. srpnja Srbi pojačavaju topničku i minobacačku paljbu, izbjeglice počinju bježati prema sjeveru, a pod napadom su i nizozemske promatračnice. Srbi zarobljavaju 30 nizozemskih vojnika i koriste ih kao taoce. Dan kasnije, 10. srpnja, napadi se nastavljaju, a nakon što su Srbi iznova granatirali nizozemske promatračnice, Karremans ponovno traži zračnu potporu. Janvier isprvice ponovno odbija zahtjev, ali ga nakon Karremansova inzistiranja odobrava i prosljeđuje. Kako su toga dana srpski napadi prestali prije nego su zrakoplovi stigli, zračni udari NATO-a su odgođeni. Tisuće izbjeglica napušta grad, na ulicama i cestama vlada panika, ljudi se okupljaju oko nizozemskih položaja i kreću prema Potočarima. Karremans obavještava gradsko vodstvo da će zrakoplovstvo NATO napasti ukoliko se VRS ne povuče iz „sigurnog područja“ do 0600 sati sljedećeg jutra. Međutim, ujutro 11. srpnja Srbi nastavljaju s napadom, zrakoplovi se ne pojavljuju, a u 0900 Karremansu iz Sarajeva stiže upozorenje da je zahtjev za zračnu potporu podnio na pogrešnom obrascu. NATO-vi zrakoplovi, u zraku od 0600, vraćaju se u Italiju na opskrbu gorivom. Nešto kasnije iz nizozemskog Ministarstva obrane u UNPROFOR u Zagreb stiže mišljenje da su srpske snage preblizu Nizozemcima te da bi prilikom zračnih napada sigurnost pripadnika „Dutchbata“ bila ugrožena. Akashi obustavlja zračne napade.
U 0930 pukovnik Karremans u Potočarima saziva sastanak svog stožera i zapovjednika satnija s jednom točkom dnevnog reda: što učiniti? Sudionici sastanka (v. gore „Subjekti“) vode sljedeću raspravu…
4 Taoci na mostu
Subjekt: Poručnik, zapovjednik samostalne desetine specijalaca / izviđača, ubačenih iza bojne crte (u pozadinu neprijatelja).
Okolnosti: Neprijatelj je prodro stotinjak kilometara na naš teritorij. Prema zatečenom stanovništvu postupa brutalno. Između ostalog, uzeo je civilne taoce te ih ubija za svaki pretrpljeni gubitak. Pred dva dana u središtu okupiranog gradića N. tako su javno obješena sedmorica uglednih građana u znak odmazde za eksploziju u trafostanici.
Situacija: Napad na trafostanicu izvršio je vod specijalaca / izviđača kojemu je subjekt zapovjednik. Tri dana nakon tog napada zapovjednik voda dobio je zapovijed da sruši željeznički vijadukt preko dubokog kanjona koji se nalazi na izlazu iz gradića N. Rušenjem mosta bit će trajnije prekinuta željeznička komunikacija preko koje neprijatelj vrši opskrbu tvorivom, neophodnu za nastavak njegove ofenzive. Predvidjevši da bi moglo doći do napada na most, neprijatelj je na most postavio 10 talaca te je objavio da će u slučaju napada strijeljati još njih 50.
Što će učiniti zapovjednik specijalaca?
5* Bojnik Vitez
Subjekt: Bojnik Hal Knight, zapovjednik radarskog središta i nadzora leta u bazi američkog Ratnog zrakoplovstva Bien Hoa u Vijetnamu.
Okolnosti: Godina 1969. Vijetnamski rat je u punom jeku. U Južnom Vijetnamu američke snage bore se s južnovijetnamskom komunističkom gerilom i infiltriranim elementima vojske komunističkog Sjevernog Vijetnama. Prigranična područja susjedne Kambodže Sjevernovijetnamci koriste za izgradnju baza, skladišta, komunikacijskih središta i bolnica, uglavnom podzemnih, te kao prostore za koncentraciju trupa prije infiltracije u Južni Vijetnam. Američkim izviđačkim timovima koji se redovito ubacuju preko vijetnamsko-kambodžanske granice poznate su lokacije sjevernovijetnamskih instalacija i mjesta raspoređivanja. Sjeverni Vijetnam uspostavio je tzv. Ho Shi Minhov put, sustav prometnica kroz Kambodžu i uz južnovijetnamsku granicu, a kojima se vrši doprema trupa, naoružanja i opskrbe. Kambodža službeno vodi neutralnu politiku koju Sjedinjene Američke Države (SAD) nominalno poštuju, te nastoji ostati izvan rata.
U siječnju 1969. godine inauguriran je novi predsjednik Richard Nixon koji je u predizbornoj kampanji obećao „vijetnamizaciju“ rata odnosno povlačenje američkih snaga iz Vijetnama te izvlačenje SAD iz sukoba koji je postao iznimno nepopularan u američkoj javnosti (do tada oko 30.000 mrtvih američkih vojnika).
Bojnik Knight zadužen je za navođenje zrakoplova B-52 (strategijsko zrakoplovstvo) koji s aerodroma na Guamu, Okinawi i u Tailandu vrše noćna bombardiranja neprijateljskih ciljeva u Južnom Vijetnamu. Standardna procedura je sljedeća: bombarderski naleti i popis ciljeva određuju se u Washingtonu te se telefaksom dostavljaju Knightovom pretpostavljenom, pukovniku Davidu Pattersonu u zrakoplovnoj bazi Bien Hoa koji ih predaje Knightu (ili, po potrebi, drugim radarskim središtima). Knightova je zadaća da točno izračuna elemente svakog naleta i pošalje ih posadama bombardera. On i tri njegova nadzornika leta prate poziciju, visinu i brzinu zrakoplova i potom te podatke uspoređuju s balistikom bombi i koordinatama ciljeva. Kad zrakoplovi uđu u ratnu zonu, Knight i njegovi nadzornici uspostavljaju sa svakim od njih radio-vezu, daju navigatorima koordinate za njihove konkretne zadaće te postavljaju precizni radio-snop koji zrakoplove vodi ravno nad ciljeve. Na svojim zaslonima nadzornici prate let zrakoplova i njihovu formaciju u naletu, odbrojavaju i određuju trenutak kad bombe treba otpustiti. Po završetku misije, bojnik Knight podatke o misiji i koordinatama bombardiranih ciljeva unosi u računalni sustav Zapovjedništva strateškog zrakoplovstva, odnosno Pentagona, a time i u službenu arhivu za povjesnicu rata.
Do ožujka 1969. godine ova su se „kontinuirana ograničena bombardiranja“ strategijskog zrakoplovstva po ciljevima u Južnom Vijetnamu izvodila po istom obrascu već preko četiri godine. Bojnik Knight bio je upoznat s izvještajima izviđačkih timova koji su upadali u Kambodžu te je znao da se onkraj granice nalaze sjevernovijetnamska skladišta, zapovjedna mjesta, bolnice i dr., te znao njihove lokacije.
Situacija: Navečer 16. ožujka 1969. godine pukovnik Patterson poziva bojnika Knighta u svoj ured i obavještava ga o promjeni procedure. Sljedećeg dana u 1500 sati bojnik Knight treba na pisti u bazi Bien Hoa sačekati specijalni zrakoplov. Bojniku će biti uručena zapečaćena omotnica koju će smjeti otvoriti u 2100 sati toga dana te postupiti po zapovijedi koju omotnica sadrži.
U 2100 sati bojnik Knight otvara omotnicu i u njoj nalazi koordinate niza ciljeva te odmah postaje svjestan da se oni nalaze na kambodžanskom teritoriju. Omotnica sadrži uputu da se izračunaju naleti za te koordinate i da njegovi nadzornici leta zrakoplove B-52 dovedu nad ciljeve. Iz Washingtona će stići i drugi popis ciljeva kakav je uobičajen, ali njega treba staviti na stranu. Nadzornicima treba kazati da o promjeni ciljeva nikome ništa ne govore. Kad bombardiranje završi, bojnik Knight treba skupiti sve papire i vrpce na kojima su računani elementi naleta te ih uništiti rezačem papira ili spaliti. Pored toga, sve računalne datoteke moraju biti izbrisane. Na kraju, u Zapovjedništvo strateškog zrakoplovstva treba poslati koordinate iz onog drugog popisa te izvijestiti da su te noći bombardirani ciljevi s toga popisa, a ne oni koji su stvarno bombardirani.
Bojnik Knight nalazi se u škakljivoj situaciji. Dobio je izravne zapovijedi a i njegov prvopretpostalvjeni, pukovnik Patterson, posebno mu je naglasio da mora strogo slijediti zapovijedi iz omotnice. S druge strane, lažno izvještavanje je težak prekršaj protiv vojne discipline i čestitosti te povlači za sobom stegovnu i kaznenu odgovornost. Sudjelovanje u nelegalnom napadu na drugu zemlju, i još tome tajnom, također je vrlo upitno. Isto tako, obmanuti neprijatelja je jedno, to je dopuštena ratna varka, ali obmanjivati vlastito zapovjedništvo, Pentagon, a na kraju i Kongres te američki narod, znači narušavanje legitimnog zapovjednog lanca, slabljenje učinkovitosti civilne kontrole vojske u parlamentu te pisanje lažne ratne povijesti. Iako nije bio svjestan cjeline događanja, bojniku Knightu postalo je jasno da u vojnom i političkom sustavu postoji paralelna linija zapovijedanja koja zaobilazi legalne strukture i da on treba postati njen dio.
Sada je 2130 sati, zrakoplovi samo što nisu došli. Što će učiniti bojnik Knight? Koje će korake poduzeti?
6 Dilema zarobljenika
Subjekti: Satnik A i satnik B, piloti bombardera, ratni zarobljenici u logoru.
Okolnosti: U ratu u kojem je njihova strana imala nadmoć u zraku, satnici A i B oboreni su iznad neprijateljskog područja tijekom bombarderskog napadaja na telekomunikacijske instalacije u neprijateljskom gradu pri čemu je poginuo i određeni broj civila. Piloti su se spasili iskakanjem iz zrakoplova, ali su na tlu bili zarobljeni i odvedeni u zarobljenički logor.
Situacija: Nakon dolaska u zarobljenički logor, piloti su razdvojeni i odvedeni u izolacijske ćelije-samice. Istražitelj je svakome od njih ponudio dvije opcije: da svojim svjedočenjem optuži onog drugog da je namjerno bombardirao civilne ciljeve ili da ne svjedoči, pri čemu se ne mogu dogovarati. Ujedno im je predočio posljedice njihove odluke da svjedoče ili ne svjedoče protiv drugoga. Ukoliko jedan i drugi odbiju svjedočiti, obojica, i satnik A i satnik B, provest će godinu dana u izolacijskim ćelijama u kojima će biti deprivirani sna, svjetla, kretanja, higijene, zvukova i drugoga. Ukoliko satnik A odluči svjedočiti, a B odluči šutjeti, onda će satnik A biti prebačen u zajednički dio logora i razmijenjen prvom prilikom, dočim će satnik B u izolacijskoj ćeliji provesti tri godine. Ako satnik A odluči šutjeti, a satnik B svjedočiti, onda će satnik A provesti tri godine u izolacijskoj ćeliji, a satnik B bit će uključen u prvu razmjenu. Ako pak jedan i drugi odluče svjedočiti protiv onog drugog, onda će obojica u izolacijskoj ćeliji provesti dvije godine. Na kraju razgovora s istražiteljem i satnik A i satnik B postavili su istražitelji isto pitanje: „Vi ste se bavili teorijom igara?“ „Da, zašto?“, upita istražitelj. Oba su satnika odgovorila protupitanjem: „Hoćete li održati svoju riječ i zaista postupiti onako kako ste nam rekli?“ „Naravno,“ rekao je istražitelj, „i ja sam časnik kao i vi, dana riječ je pitanje časti.“ Ni satnik A ni satnik B nisu ništa rekli nego su svaki za sebe samo pomislili: „Hvala Bogu na obrazovanju koje smo dobili! Ovo smo prošli na vojnom studiju.“
Kako će rezonirati i što će odlučiti satnik A, a što satnik B? Hoće li surađivati s onim drugim ili će ga izdati?
7 Zakrčeni most (Van Vaarda i Verweij, 2006.: 346s)
Subjekt: Brigadni general vojske Krobatije, zapovjednik krobatske oklopne brigade. (Imena država u ovom scenariju su izmišljena.)
Okolnosti: Krobatski kontingent raspoređen je kao dio NATO-ve misije u srednjoistočnoj državi Irabat koju napada sjeverni susjed Sindonia. Napad je počeo pred dva dana, Vijeće sigurnosti je agresiju osudilo, a kontingenti drugih članica NATO-a su već na putu u Irabat. Njihov dolazak očekuje se kroz nekoliko dana.
Situacija: Sindonijske postrojbe brzo napreduju, a irabatske postrojbe se povlače prema glavnom gradu. Ispred grada teče kilometar široka, vrlo brza i duboka rijeka preko koje vodi cestovni most. Od mosta do glavnog grada cestom je manje od 30 kilometara. Krobatska brigada dobiva zapovijed da zauzme most i drži ga dok se zaostale irabatske postrojbe ne povuku preko njega, potom da most digne u zrak i onda spriječi sindonijsko forsiranje rijeke. Brigada zauzima most i minira ga te se raspoređuje i postavlja obrambene položaje s bliže strane rijeke. Pristigle irabatske postrojbe žurno prijeđu most i nastave dalje cestom prema glavnom gradu čiju obranu trebaju ojačati. Stiže obavijest da se sindonijske motorizirane i oklopne jedinice brzo približavaju i da bi mogle stići do mosta već za 15 minuta. General izdaje pripremnu zapovijed za rušenje mosta, no u taj se čas satnik koji je pred mostom s njegove daljnje strane javlja da na most dolazi velika skupina izbjeglica koji bježe pred sindonijskim trupama. Megafonima, pucanjem u zrak i poslanim tumačima general nastoji ubrzati njihov prelazak preko mosta, ali je kretanje kolone vrlo sporo i ona zapinje na mostu. Sindonijske trupe mogu izbiti na most svakog časa.
Što će učiniti krobatski general?
8 Satnik Fanatik (Van Vaarda i Verweij, 2006.: 348s)
Subjekt: Poručnik A., zapovjednik pješačkog voda.
Okolnosti: Postrojba se nalazi u ratnoj zoni i često se nalazi u borbama. Na mjesto zapovjednika satnije pred dva tjedna došao je novi satnik Z. koji djeluje zaslijepljeno, fanatično i kruto te ne dozvoljava da mu se proturječi. Satnija dobiva zadaću da sutradan izvrši napad. Na sastanku satnik časnicima daje kratke upute i zadaće: „Mi smo bočno osiguranje i idemo cestom D-36 dokle god možemo, a glavnina ide cestom D-3. Zapamtite, nemamo mnogo vremena“ te odmah zaključuje sastanak brzim: „Ima li pitanja? Nema. Otpust!“
Situacija I.: Sutradan ujutro, satnija napreduje po cesti D-36 i ubrzo dolazi u dodir s neprijateljem koji pruža snažan otpor s položaja uz prometnicu. Satnija ipak napreduje, pri čemu je nekoliko vojnika ranjeno te su prebačeni u bazu. Ubijeno je i nekoliko neprijateljskih vojnika čiji su leševi pronađeni uz cestu, kao i jedan teže ranjeni neprijateljski vojnik. Zapovjednik voda, poručnik A. nailazi na ranjenog neprijateljskog vojnika i pruža mu prvu pomoć, prizivajući bolničara. Prije bolničara tu se stvorio satnik Z. koji poručniku A. kaže: „Tko vam je dozvolio da stanete? Ostavite ga, njemu mu nema pomoći. Ne zaboravite da ionako kasnimo. Zapovijedam vam da ga ostavite i pridružite se postrojbi.“ Poručnik A. prosvjeduje, ali ubrzo shvaća da nema nikakvog smisla prepirati se s fanatičnim satnikom te se vraća svojim ljudima, dok satnik Z. ostaje s ranjenim neprijateljskim vojnikom. Kad se poručnik A. udaljio nekoliko desetaka metara, začuo se pištoljski pucanj. Poručnik A. se okreće i vidi da satnik Z. ide na čelo kolone. Sam se vraća do ranjenika i nalazi ga ustrijeljenog iz pištolja u glavu.
Borbe se nastavljaju, satnija uskoro staje, a s čela kolone povremeno se odnose mrtvi i ranjeni. Na čelu kolone uskoro nastaje neko komešanje i vika. Poručnik A. brzo ode vidjeti što se događa. Tamo je narednik iz drugo voda koji odbija nastaviti dalje, govoreći: „Mi smo topovsko meso, ovo nema nikakvog smisla, svi ćemo poginuti. Prevareni smo, oni gore šalju nas ravno u zasjedu. Netko konačno treba prekinuti ovo ludilo! Moj poručnik je već ubijen, kao i tri dečka.“ Satnik Z. dolazi naredniku i naređuje mu da šuti, a kad ovaj odbije, poteže svoj pištolj i uperi ga u narednika: „Naredniče, zapovijedam vam da krenete dalje. Odbijete li zapovijed, ustrijelit ću vas na mjestu.“
Ukoliko se satnija ne pokrene i ne ovlada prometnicom D-36, postoji opasnost da će glavnina snaga koja ide cestom D-3 doći u poluokruženje.
Što će učiniti poručnik A.?
Situacija II.: Narednik je još dva puta odbio krenuti i satnik ga je ustrijelio.
Što će tada učiniti poručnik A.?
9 Minirani položaj (Van Vaarda i Verweij, 2006.: 345s)
Subjekt: Zapovjednik hrvatskog pješačkog voda u Afganistanu.
Okolnosti: Vod je pozvan u pomoć drugoj postrojbi koja je naišla na neprijateljsku zasjedu i imala pri tome velike gubitke. Potrebno je izvući ranjenike. Kad se vod probio do mjesta zasjede, zapovjednik je ustanovio da je cijelo područje minsko polje i da je pristup ranjenicima nemoguć bez uklanjanja mina. Vod nema sredstva za razminiranje, a inženjerci su daleko. Dok oni dođu, mnogi ranjenici će umrijeti.
Situacija: Izviđač javlja da je s druge strane položaja vidio seljaka koji se kretao tako kao da izbjegava mine i zna njihov položaj. Seljak je ubrzo uhvaćen i doveden pred zapovjednika voda koji mu preko tumača kaže da treba pokazati položaj mina kako bi se moglo doći do ranjenika. Seljak kaže da o položaju mina ništa ne zna, ali pri tome izgleda dosta neuvjerljiv što može biti i posljedica straha kao i kulturnih razlika u ekspresiji emocija.
Što će učiniti zapovjednik voda? Ako izvuče nož i stavi ga pod grlo seljaka i zaprijeti mu da će mu prerezati grlo ako ne oda položaj mina, prekršit će IV. Ženevsku konvenciju i oglušiti se na dobivenu izričitu zapovijed da svi pripadnici misije moraju poštovati zakone, pravila i običaje rata. Kako će opravdati svoj postupak?
Što ako je u pitanju zarobljeni neprijateljski vojnik za kojega je zapovjednik voda siguran da zna položaj mina? Hoće li ga natjerati da uđe u minsko polje te da tako mora otkriti gdje su mine?
Što pak u slučaju ako zapovjednik voda javi zapovjedniku satnije da je uhvaćen seljak koji očito zna položaj mina ali ga ne želi odati, a zapovjednik satnije naredi da se neprijateljskog vojnika natjera da uđe u minsko polje kako bi pokazao gdje su mine? Hoće li ga zapovjednik voda poslušati?
10 Nepotizam i raniji grijesi (Van Vaarda i Verweij, 2006.: 340s)
Subjekt: Satnik, S-1 u brigadi.
Okolnosti: Sabor je donio odluku da se u Afganistan pošalje još 50 vojnika. Satnik je dobio zapovijed da sastavi listu ljudi koji će ići u misiju. Nakon nekoliko sati preliminarni popis je uglavnom gotov, dodani su i posljednji kandidati, mehaničari koji će održavati vozila.
Situacija: Na vrata ureda satnika dolazi mehaničar skupnik A. koji moli za razgovor. Nakon što ga je satnik pozvao da uđe, skupnik A. kaže: „Čujem da naša postrojba daje ljude za Afganistan, te da se to odnosi i na mehaničare. Možete li mi reći jesam li na listi?“ Satnik prijeđe prstom preko popisa i odgovori: „Na ovom popisu vaše se ime nalazi. Ali, morate znati da je to samo preliminarni popis koji se još može mijenjati.“ Čuvši da je na listi, skupniku A. se otme uzvik „To te ja pitam!“, a na licu mu zasja radost. Upita: „Gospodine satniče, kažete da je popis preliminiran. Kad će se pouzdano znati?“ „Sutra je sastanak sa zapovjednicima bitnica kad će se popis pretresti. Mislim da neće biti mnogo promjena, ali ne mogu ništa garantirati. Kako sada stvari stoje, ići ćete u Afganistan, a vidim i da vam to neće teško pasti.“ „Tako je, gospodine satniče“, odvrati skupnik A. „Znate, prošli sam put u posljednji čas ispao, pa bih sada zbilja rado išao.“
Istog poslijepodneva u ured satnika dolazi bojnik B. iz druge brigade i pita satnika je li popis ljudi za Afganistan gotov. „Skoro“, odvrati satnik. „Zašto pitate, gospodine bojniče?“ „To je jednostavno. Čujem da je na popisu skupnik A., a nije moj nećak koji je također mehaničar i čijoj sam majci obećao da će ići u misiju. Ako s popisa skinete skupnika A., onda biste mogli staviti moga nećaka tako da on može ići u misiju. Koliko se zna, popis još uvijek nije konačan, zar nije tako?“ „Popis je provizoran, to je istina, ali skupnika A. ne mislim maknuti, radi se o vrsnom majstoru.“ Bojnik B. polako zatvori iza sebe vrata satnikova ureda i rekne povjerljivo: „Gledaj, buraz, to je jednostavno. Sigići upravo kopaju po onome što se dogodilo u maloj kantini. Ja znam, a znaš i ti vrlo dobro, da u tom slučaju tvoje ruke nisu baš sasvim čiste. Teško je tu nešto dokazati, ali znamo da nema dima bez vatre. Sigići njuškaju posvuda i traže nekoga tko bi nešto znao. Ako staviš mog nećaka na popis, moje će pamćenje iznenada otkazati kad me se upita. Zar je to tako teško?“
Što će učiniti satnik?
Pretpostavimo da je satnik nakon ovog razgovora dugo razmišljao i odlučio nećaka bojnika B. ipak staviti na popis za Afganistan. Kad je konačni popis sutradan objavljen, u ured satnika dolazi skupnik A. u pratnji narednika kojeg satnik ne poznaje. „Gospodine satniče“, pristojno će ali tvrdo skupnik A., „to je čisti nepotizam. Jučer ste mi rekli da sam na popisu za Afganistan, a sada iznenada ide skupnik B., nećak bojnika B. Odakle odjednom ta promjena? Meni tu nešto gadno smrdi. Potrudit ću se da otkrijem o čemu se radi. Nemojte misliti da ću prestati kopati dok ne nađem pravi razlog ovoga. Još ćemo se čuti.“
Što će sada reći satnik? Što će učiniti?
11* Spasonosna izdaja
Subjekt: Tajvanski pukovnik Chang Hsien-yi, zamjenik ravnatelja Instituta za istraživanja nuklearne energije u Chungshanu (Tajvan).
Okolnosti: Građanski rat u Kini završio je 1949. godine porazom snaga Kuomitanga generala Chiang Kai-sheka i stvaranjem dvije Kine – komunističke Narodne Republike Kine (NRK) na kontinentu i Republike Kine (RK) na otoku Tajvan. Politički cilj NRK uvijek je bio ujedinjenje „dviju Kina“ odnosno priključenje Tajvana komunističkoj Kini, ako treba i silom. Najbliskiji saveznik Tajvana bile su Sjedinjene Američke Države (SAD) koje su garantirale neovisnost. NRK je razvila svoj nuklearni program i 1964. godine izvršila prvo testiranje nuklearne bombe. To je uznemirilo državni vrh RK te je 1967. godine pokrenut tajvanski tajni nuklearni program. Međunarodna agencija za atomsku energiju (MAAE) otkrila je taj program. NRK je zaprijetila da će napasti Tajvan nuklearnim oružjem ako se nastavi rad na tajvanskoj nuklearnoj bombi. Amerikanci su zatim prisilili Tajvan da obustavi program, plašeći se da bi njegov razvoj mogao zaista dovesti do nuklearnog rata s nesagledivim posljedicama po američke interese u regiji i svijetu. Tajvan je pristao i objavio da prekida program, ali je u još većoj tajnosti nastavio rad na njemu. Amerikanci su naslućivali tajni program, ali nisu imali dokaza.
Situacija: Godine 1987. stvari postaju kritične budući da je umjereni tajvanski predsjednik Chiang Ching-kuo bolestan na smrt, a može se dogoditi da njegov nasljednik postane ratoborni general Hau Pei-tsun. U tom slučaju tajvanska nuklearna bomba bila bi dovršena i postala predmet prijetnji spram NRK, što bi vodilo u opasnu eskalaciju sukoba i, vrlo izgledno, nuklearni rat. Operativci američke obavještajne službe CIA pristupili su stoga pukovniku Chang Hsien-yi i ponudili mu da zajedno s obitelji prebjegne u Ameriku i tamo otkrije pojedinosti o tajvanskom nuklearnom programu i oružju kako bi onda program mogao biti obustavljen. Pukovnik se našao pred dilemom da li da izda svoju zemlju ili da dopusti da bude izložena pogibelji nuklearnog rata odnosno pred odlukom da svoju zemlju spasi od nuklearnog rata tako da je izda.
Što će učiniti pukovnik?
12* Zviždač iz helikoptera
Subjekt: Specijalist Ronald Lee Ridenhour, bivši strojničar na helikopteru, 11. pješačka brigada u sastavu 23. pješačke divizije Kopnene vojske Sjedinjenih Američkih Država(SAD), služio u Vijentamu 1968. godine. Demobiliziran, sada novinar.
Okolnosti: Za vrijeme službe u Vijetnamu tijekom Vijetnamskog rata, Ridenhour je čuo za pokolj u selu My Lai koji se dogodio 16. ožujka 1968. godine kada su pripadnici iz C satnije 20. pukovnije njegove brigade ubili stotine nenaoružanih civila, velikim dijelom žene i djecu (konačan broj žrtava nije utvrđen ali se kreće između 350 i 500 ubijenih), pri čemu su brojne žene bile i silovane. Ridenhour je svojim helikopterom bio nadletio My Lai nekoliko dana kasnije i vidio potpuno uništeno selo i nekoliko leševa, a o detaljima pokolja čuo je od svojih prijatelja i znanaca u brigadi te je shvatio da se „nešto zaista mračno i krvavo stvarno dogodilo“. Iako su neki očevici prijavili događaj, između ostalih dočasnik Hugh Thompson koji je svojim helikopterom sletio u My Lai za vrijeme trajanja masakra te nastojao spasiti ranjene i preživjele i koji je svojim dojavama zapovjedništvu uspio prekinuti masakr, vojna administracija uspjela je isprvice zataškati slučaj. Tako je bojnik Colin Powell, budući načelnik Združenog stožera i ministar vanjskih poslova, zadužen da prouči prijavu jednog vojnika o brutalnostima američkih vojnika spram vijetnamskog stanovništva, u svojem izvješću zapisao da „izravno protivno onome što piše u ovoj prijavi, odnosi 23. divizije i vijetnamskog stanovništva su izvrsni“. U službenim dokumentima događaji u My Lai su prezentirani kao značajna pobjeda jer da je likvidirano 128 pripadnika ustanika, a da je 22 civila poginulo „slučajno“. Ridenhour je na vlastitu inicijativu potražio očevice i sudionike te rekonstruirao događaj. Kad je razvojačen, po povratku u SAD, napisao je tridesetak pisama i poslao ih članovima Kongresa i pentagonskim dužnosnicima. Temeljem tih prijava i napisa u medijima koji su bili velikim dijelom bazirani na njegovim podacima, na kraju je ipak došlo do službene istrage te su pokrenuti sudski postupci. Podneseno je 26 optužnica, među njima i protiv 14 časnika od kojih su neki bili pripadnici C satnije kao što su poručnik William Kelley i satnik Ernest Lou Medina, ali i visoki časnici kao zapovjednik 23. divizije general-bojnik Samuel Koster i zapovjednik 11. brigade brigadir (pukovnik) Oran Henderson.
Situacija (posjet fiktivan, detalji narativa temelje se na stvarnim događajima i likovima): Nekoliko dana prije početka suđenja, Ridenhoura posjećuje bojnik N., njegov raniji pretpostavljeni u 11. brigadi, te mu kaže: „Razumijem da su te događaji u My Laiu zgrozili. Ono što se tamo dogodilo nije bilo ni lijepo ni dobro i nije se uopće ni smjelo dogoditi. Ti si mlad čovjek te u svojem mladenačkom idealizmu smatraš da za pogibiju onih ljudi treba naći krivce i osuditi ih jer će samo tako pravda biti zadovoljena. Razmisli, međutim, hoće li ovo suđenje zaista dovesti do pravde. I što je uopće pravda kad je rat u pitanju? Bio si u ratu i vidio si što se događa. Rat je okrutan, krvav, i svodi se na to hoćemo li mi njih ili će oni nas. Reći ćeš: 'Ali ovo su bili civili, oni nam nisu ništa skrivili i nisu pucali na nas'. No je li zaista tako? Zar ne znaš da se Vijetkongovci bore u civilnom odijelu, bez oznaka, skrivajući oružje? Koliko je naših ljudi poginulo od baba koje ispod haljine skrivaju bombe ili od tinejdžera koji usred igranja nogometa iz grma izvuku kalašnjikove i ubiju našu ophodnju koja je u prolazu odlučila pogledati utakmicu? Ti znaš dobro da je C satnija od svog dolaska u Vijetnam u prosincu 1967. do sredine ožujka 1968. kad se dogodio My Lai izgubila 28 ljudi zbog mina i različitih eksplozivnih naprava koje su nerijetko postavljali civili? Zanš li da je dan ranije od tako postavljene mine poginuo najomiljeniji narednik u satniji? Možeš li onda kriviti skupnika Paula Meadloa što je ubio onu ženu koja je, doduše, u naručju držala dvoje djece, kad je u strahu pomislio da žena ima eksploziv na sebi i da će ga sad aktivirati? Možeš li prigovarati satniku Medini što je također ubio ženu misleći da ima ručnu bombu? Kako ikada možeš znati tko ti je u takvom selu neprijatelj? Medina je iskusan časnik i pred napad je dobro upozorio ljude: 'Neprijatelj je svatko tko bježi ili od nas, tko se skriva od nas, ili tko izgleda kao neprijatelj.' To uključuje i muškarce i žene i djecu i, ako hoćeš, stoku. Zar treba pustiti da pucaju na nas i bacaju bombe? Svakome časniku na prvom je mjestu zaštititi svoje ljude, a ne tri puta provjeravati je li netko civil ili Vijetkongovac. jer dok to provjeriš tvoji su ljudi već deset puta mrtvi. Mene čudi da to ne razumiješ, da se, iako si bio u Vijetnamu i sve vidio, ponašaš kao da ne znaš što je rat i da ne znaš da se tu nema što filozofirati o nekakvoj pravdi. Pa, čovječe, neprijatelj je prvi nepravedan kad angažira civile da pucaju na nas! S druge strane, razmisli o ljudima koji će temeljem tvojih pisama biti u javnosti osramoćeni, degradirani, poniženi i uništeni. Ljudi koji su cijeli život služili Americi sad će biti blaćeni, ljudi koji su ovu zemlju branili od komunističke pošasti sad postaju neprijatelji koje treba osuditi! Kao da nismo svi zajedno bili tamo! General Koster sada je zapovjednik akademije West Point. Misliš da na taj položaj može doći itko osim najboljih časnika i najvećih patriota? I šta bi sad trebalo? Da se generalu Kosteru oduzme čin, da ga se nečasno otpusti i strpa u zatvor? Da ispadne da je West Point, tu najbolju vojnu školu na svijetu, vodio lažov koji je skrivao istinu? Što je kriv satnik Medina što je upućujući svoje vojnike da pucaju na sve što se miče samo htio da ih zaštiti i da u trećem mjesecu misije ne pogine cijela satnija! A brigadir Henderson? Čovjek koji je bio četiri puta ranjen u tri rata – Drugom svjetskom, Korejskom i Vijetnamskom – i koji je uzorno služio a što svjedoče njegova četiri Grimizna srca, pet Srebrnih i pet Brončanih zvijezdi, sad bi trebao biti otpušten iz vojske bez prava na mirovinu? Kako god ispalo sa suđenjem, generalski čin neće vidjeti, a zaslužio ga je! I to sve samo zato što je tamo u onom kaosu, kad smo svi strepili iz koje će nas potleušice dočekati strojnica, netko ne bez ozbiljna razloga mislio da bi neka baba mogla biti naoružana, a, eto, ispostavilo se da nije bila, ali je zato drugih stotine i tisuće takvih baba već pucalo na naše! Djela ljudi koji su savjesno i časno služili izvrgavaš poruzi i činiš da Vojska SAD izgleda kao horda ubojica a ne ispravnih ljudi koji se u obrani našeg načina života nalaze u situacijama o kojima civili ne znaju ništa: Tko si od ove civilne javnosti može zamisliti kako je ući u vijetnamsko selo kad te kosooki nijemo i s mržnjom gledaju i samo čekaš odakle će doletjeti rafal ili bomba. Kako je to kad ti druga koji ide pored tebe ubije neki balavac koji se pravi da čuva kravu ili bere rižu? Vidiš li sad koje su posljedica tvoje prijave? Sada je više ne možeš povući, mehanizam se pokrenuo i sad će uslijediti suđenje i kazne i tu se više ništa ne može promijeniti, ali jedno me ipak zanima: zašto si to napravio? Čemu je to trebalo? Kojim će dobrom to uroditi?“
Što će Ridenhour odgovoriti bojniku N.?
